Miroslav Krleža: BARAKA PET BE  Share 

garfy

  • Global Moderator
  • *****
  • Postova: 6637
  • Spol: Ženski
  • Osluškujući tišinu...
  • Respect: +278
Miroslav Krleža: BARAKA PET BE
« Listopad 18, 2009, 16:36:43 »
0
O piscu Miroslavu Krleži pročitajte ovdje

U topicu je napisano cijelo djelo.


> Napisana u razdoblju hrvatske književnosti od 1914. do 1929.
> Baraka Pet Be je jedna od novela u zbirci novela Hrvatski bog Mars.
> Hrvatski bog Mars jedna je od nasnažnijih aniratnih knjiga u eurospskoj književnosti. Samo sebi svojstvenom snagom zapažanja Krleža u tim novelama stavlja pod povećalo svoga analitičkog zahvata hrvatskoga seljaka i intelektualca u uniformi austrougarskoga vojnika. Prodire duboko u psihologiju svojih likova. Otkrivajući tragedije pojedinaca i cijelih skupina koje ginu, a da zapravo ne znaju zašto, ni za koga, Krleža pokazuje i apsurdnost ljudskog i međuljudskog klanja uopće.

> Krleža želi pokazati besmislenost rata, kako u njemu plaćaju samo mali ljudi svoj danak u krvi, dok se oni glavni, koji su ga i prouzrokovali često ostaju u foteljama.


SADRŽAJ:
Opisuje se život u jednoj baraci koja zbrinjava ranjenika. Na mjesto broj 8 u baraku dolazi ranjenik Vidović za kojeg je prognoza smrt u roku od jednog dana. Padaju oklade među ostalim “stanovnicima” barake hoće li ili neće doživjeti jutro.

Ipak doživljava jutro i inspekciju grofa Axelrodea koji obilazi ranjenike. Te noći Vidović je i dalje živ Nijemci i Mađari provode grupno pijančevanje u baraci, iako je to strogo zabranjeno.

Front je probijen (radi se o I. svjetskom ratu, logor - baraka je smješten negdje gore, oko granice s Rusijom ), svi napeto iščekivaju prekid puškaranja, tj. da se puškaranje od njih udalji. Kad je ipak fronta odbačena dalje od barake, grof priređuje mimohod u čast pobjede. Svi, baš svi, moraju obići oko barake jedan krug: ranjeni, napola mrtvi, bez udova, medicinsko osoblje.

Broj devet, koji je boravio do Vidovića, umire, a tada se Vidović diže iz postelje i zove doktora da pomogne njegovu susjedu, ali i on tada umre.




Ovdje možete pronaći eseje na temu Miroslav Krleža: Baraka Pet Be
"Sin sam nepregledne slavonske ravnice. Visoko je nebo nad nama, široko polje pod nama i ništa nema što bi me sprječavalo da hrlim vazda naprijed tom ravnom širinom i nedoglednom daljinom po kojoj se krili duh odvažnosti i ne pozna zapreke i strah."

neuroza

  • Registrirani korisnik
  • Postova: 12
  • Respect: -1
Odg: Miroslav Krleža: BARAKA PET BE
« Prosinac 06, 2009, 12:09:22 »
0
Ima li netko mozda nesto vise o ovoj lektiri?  :)
Ovo sto je tu stavljeno je jedino sto nalazim na internetu, a cak ni u vodicu za lektiru nema apsolutno nista.  :'(

garfy

  • Global Moderator
  • *****
  • Postova: 6637
  • Spol: Ženski
  • Osluškujući tišinu...
  • Respect: +278
Odg: Miroslav Krleža: BARAKA PET BE
« Prosinac 06, 2009, 14:06:14 »
0
Nema puno jer lektira ima petnaest stranica i malo radnje. Sve se vrti oko toga kako je Vidović smješten u baraci i umire. Spominje se neka zabave i da su neke djevojke silovane.

Stavit ću neke citate iz lektire.
"Sin sam nepregledne slavonske ravnice. Visoko je nebo nad nama, široko polje pod nama i ništa nema što bi me sprječavalo da hrlim vazda naprijed tom ravnom širinom i nedoglednom daljinom po kojoj se krili duh odvažnosti i ne pozna zapreke i strah."

garfy

  • Global Moderator
  • *****
  • Postova: 6637
  • Spol: Ženski
  • Osluškujući tišinu...
  • Respect: +278
Odg: Miroslav Krleža: BARAKA PET BE
« Prosinac 10, 2009, 08:47:10 »
0
u baraci:
"U betoniranom bazenu bućkala je smrdljiva žuta voda, pjenila se sivozelena sapunica i pljuvali krvavi zavoji i vata."

U baraci su postojale tri grupe ranjenika:
"Prva grupa, polomljene kosti. Druga grupa, amputirani. Treća grupa, cuvaksa."

Vidović je u baraku ušao prostrijeljenih pluća, zamjenio je broj osam koji je preminuo. Za Vidovića nisu imali ništa bolju prognozu.
"Vidovića su okupali u blatnom i krvavom paklu i unijeli u baraku "Pet Be" koja je izgledala kao utroba velikog šlepa."
"Hoće li me operirati? Da su mi danas izvadili van sve ovo, ne bih krvario! Gdje su? Zašto me ne operiraju? Što se to događa"
"Sin sam nepregledne slavonske ravnice. Visoko je nebo nad nama, široko polje pod nama i ništa nema što bi me sprječavalo da hrlim vazda naprijed tom ravnom širinom i nedoglednom daljinom po kojoj se krili duh odvažnosti i ne pozna zapreke i strah."

Hax

  • Registrirani korisnik
  • Postova: 56
  • Respect: 0
Odg: Miroslav Krleža: BARAKA PET BE
« Prosinac 10, 2009, 10:51:20 »
0
Pročitao sam Baraku pet be i čini mi se da se sve svodi na ovaj gore kratak sadržaj... Cijelo djelo govori o okrutnosti i besmislenosti rata...

neuroza

  • Registrirani korisnik
  • Postova: 12
  • Respect: -1
Odg: Miroslav Krleža: BARAKA PET BE
« Prosinac 10, 2009, 16:53:21 »
0
u baraci:
"U betoniranom bazenu bućkala je smrdljiva žuta voda, pjenila se sivozelena sapunica i pljuvali krvavi zavoji i vata."

U baraci su postojale tri grupe ranjenika:
"Prva grupa, polomljene kosti. Druga grupa, amputirani. Treća grupa, cuvaksa."

Vidović je u baraku ušao prostrijeljenih pluća, zamjenio je broj osam koji je preminuo. Za Vidovića nisu imali ništa bolju prognozu.
"Vidovića su okupali u blatnom i krvavom paklu i unijeli u baraku "Pet Be" koja je izgledala kao utroba velikog šlepa."
"Hoće li me operirati? Da su mi danas izvadili van sve ovo, ne bih krvario! Gdje su? Zašto me ne operiraju? Što se to događa"


Hvala! Na sto se misli s ovim boldanim?

garfy

  • Global Moderator
  • *****
  • Postova: 6637
  • Spol: Ženski
  • Osluškujući tišinu...
  • Respect: +278
Odg: Miroslav Krleža: BARAKA PET BE
« Prosinac 19, 2009, 20:14:09 »
0
u baraci:
"U betoniranom bazenu bućkala je smrdljiva žuta voda, pjenila se sivozelena sapunica i pljuvali krvavi zavoji i vata."

U baraci su postojale tri grupe ranjenika:
"Prva grupa, polomljene kosti. Druga grupa, amputirani. Treća grupa, cuvaksa."

Vidović je u baraku ušao prostrijeljenih pluća, zamjenio je broj osam koji je preminuo. Za Vidovića nisu imali ništa bolju prognozu.
"Vidovića su okupali u blatnom i krvavom paklu i unijeli u baraku "Pet Be" koja je izgledala kao utroba velikog šlepa."
"Hoće li me operirati? Da su mi danas izvadili van sve ovo, ne bih krvario! Gdje su? Zašto me ne operiraju? Što se to događa"


Hvala! Na sto se misli s ovim boldanim?

Mislim da u knjizi ide prvo ovo "U betoniranom bazenu bućkala je smrdljiva žuta voda, pjenila se sivozelena sapunica i pljuvali krvavi zavoji i vata." pa spominje da unose Vidovića i zatim taj boldani citat
"Sin sam nepregledne slavonske ravnice. Visoko je nebo nad nama, široko polje pod nama i ništa nema što bi me sprječavalo da hrlim vazda naprijed tom ravnom širinom i nedoglednom daljinom po kojoj se krili duh odvažnosti i ne pozna zapreke i strah."

Streberica

  • Registrirani korisnik
  • Postova: 947
  • Spol: Ženski
  • PMF Kemija
  • Respect: +507
Odg: Miroslav Krleža: BARAKA PET BE
« Siječanj 10, 2010, 02:09:10 »
0
Grof Maksimilijan Axelrode, komtur Suverenog malteškog reda, postao je johaniterskix chevalier de justice, u potpunoj gali sa srebrnim krstom, u svojoj četrnaestoj godini. Mjesto šesnaest plemenitih i viteških predaka na liniji svoga gospodina oca i svoje gospođe majke, visokorođene kneginje, potrebnih za rang visokog dostojanstvenika visokog Malteškog reda, grof Maksimilijan Axelrode brojio je na svojoj lozi dvadeset i osam perjanica i kaciga pod kojima je već ključala modra krv, pa kada je veliki priorat Suverenog malteškog reda poslao kabinetskoj kancelariji Njegova Veličanstva skupocjene povelje sa zlatnim pečatima na visoki i najviši "Imprimatur", to bijaše onda velik događaj kakav se rijetko zbiva na kugli zemaljskoj.

Grof Maksimilijan Axelrode imao je za cijeloga svoga života samo jednu ideju, da za svoju visoku maltešku devizu - Pro Fide - povuče goli mač, da se zaogrne svojom crnom pelerinom što pada u teškim naborima, i da sune u smrt, vedra i smiona čela. Kao kad je putovao prvi put u Jeruzalem, zaplakavši gorko na mramoru Santae Mariae Latinae od tuge što mu nije bila dana velika sreća da tu, prije osam stotina godina, posije svoje plemenite kosti sa velikim Gottfriedom Bouillonskim, ili ako to već ne, a ono da se barem rodio trista ljeta kasnije kada su topovi grmjeli na Rodu i na Malti. Ali ne! On je pao ovamo na globus u kukavno i glupo doba kada su plemeniti Villiers de l'Isle-Adamix postali kao nekakvi socijalistički agitatori i bune fukaru na prvoga maja, i kada je najveći vojnički događaj po koji manevar na kome se puca slijepo, ali i to slabo jer nekakav ministar financija i nekakvi "blesavi" parlamenti viču da armada mnogo košta. Pfuj, ovo idiotsko doba parnih lokomotiva kad je sve sapeto šinama i takozvanom socijalnom, upravo socijalističkom demokracijom, i kad se plemeniti malteški vitezovi sastaju po hotelima u halbcilindru purgarskom, a i dvoboji su zakonom ukinuti.

Grof Maksimilijan Axelrode tugovao je tako jalovo pune šezdeset i tri godine, kad se jednoga jutra probudio i bilo mu je kao da sanja. Predao mu lakaj depešu priorata visokog Reda da je proglašena mobilizacija i da će Suvereni malteški red, po svojoj visokoj tradiciji, zabiti stijeg u ime velike devize "Pro fide" i da će negdje vani u carskoj etapi razapeti šatore i organizirati špitalsku službu. Tako je grof Maksimilijan Axelrode postao šefom velikog malteškog špitala koji se sastojao od četrdeset i dvije velike drvene barake, vlastite električne centrale, cijele kompanije sestara Crvenog križa, i tako dalje, i tako dalje. Armade su se gibale sto kilometara na istok, pa onda dvije stotine kilometara na zapad, i onda opet na istok, od ratne sezone do sezone, i to je bio rat, i tako grof Axelrode putuje sa svojim malteškim cirkusom s istoka na zapad od Stanislavova do Krakova i obratno dvije pune godine, a sada je august godine šesnaeste, sunce grije četrdeset i devet Celzija i situacija je napeta i ozbiljna.

Špital je kompletan sa hiljadu i pol pacijentskih lubanja i sve tako izgleda da će Rus podrezati željezničku liniju lijevo i desno i da će gospodin grof, veliki meštar malteški, za dva tjedna biti u Moskvi. O podne je došla depeša da je Rus doista prebacio liniju sjeverno između dvije stanice, ali neka špital stoji jer da je protuakcija u toku. To da je Rus na sjeveru podrezao liniju, to je značilo da su se svi transporti na toj liniji počeli gibati na jug, i tako je došlo, naravna stvar, do karambola (sedamdeset i dva mrtva, iks ranjenih), i do toga da su svi vozovi ostali bez provijantax, pa ranjenici viču već peti dan bez vode i hrane ih (oh, ne smijte se, to je istina!) prominclamax protiv glista, i svi su kolodvori na liniji izgubili glavu, i tako je grof Axelrode morao da primi k sebi, povrh kompleta, još pet stotina pacijenata. Bio je baš toga dana najvrući dan cijeloga ljeta, pa je sunce formalno zdrobilo svojom ognjenom masom zemlju, i tako je izgledalo kao da je netko na drvene bijele barake bacio gorući mlinski kamen da se sve zapalilo. Savijale se daske i pucale od suše, pa se kreč sa stijena lupio kao koža staračka, i slak zeleni i tulipani po dekorativnim rondoima, sve je to venulo, trulo, gnjilo i zgaženo.

U grupi od novih pet stotina ranjenika, koje je grof Axelrode morao da primi povrh kompleta, ležao je i Vidović, student, a pluća su mu bila prostrijeljena, pa je krvario. Doista, nigdje čovjek ne može da se tako zablati kao na fronti, ali kad su Vidovića unijeli u veliku parnu kupaonicu, onako musava kao što su prljavi pacijenti iz transporta ranjenika marvinskih vagona mjeseca augusta, on je još mogao da se gadi.

I da ovako jadnu nervoznu figuru, kao što je Vidović, unesete iz izvjesne relativne evropske životne forme u onu kupaonicu, vrlo je vjerojatno da bi ovakav jedan Vidović pao u grčeve i počeo da bljuje. Ali poslije svega što se s njime dogodilo jučer i danas, poslije onog požara prošle noći na kolodvoru kad su eksplodirale kante s benzinom jedna za drugom, pa poslije onih promincla protiv glista, kad je hiljadu dvije stotine grla vikalo za vodom, a vode nije bilo, pa poslije onog svinjskog vagona, Vidović se u pari kupaonice nije izbljuvao, ali mu se sve ipak gadilo.

U betoniranom bazenu bućkala je smrdljiva žuta voda, pjenila se sivozelena sapunica i plivali krvavi zavoji i vata. Gnojna vata. Puši se voda i smrdi po blatu i po ilovači, pljušte parni tuševi, a u gustoj pari vide se crne sjene što trče amo-tamo u magli, i sva su lica ljudska natečena i krvava, i dinamo negdje zvrnda, i podne je u kolovozu. Tu umire pod tušem na staklenom stolu jedan čovjek, tamo drugi jauče, ventilatori zuje kao insekti nevidljivi, a Rusi u kaki rubačama nose novi ranjenički materijal kao vreće, i sestre i ranjenici i doktori, svi viču, svi trče, svi su izgubili glave.

Vidovića su okupali u blatnom i krvavom paklu i unijeli ga u baraku "Pet Be" koja je izgledala kao utroba velikog šlepa. S okrutnom protestantskom pedanterijom precizno sortirano stajalo je tamo šezdeset postelja, na svakoj po jedno tijelo, a nad svakim tijelom etiketa, da se zna kako s tim tijelom stoji. Šlep je razdijeljen u tri grupe. Prva grupa, polomljene kosti. (Kosti strše kao iveri. Ljudi leže bez glasa po danu. Samo kad je noć, javljaju se ranjenici, golgotski i iza glasa.) Druga grupa, amputirani. (Ruka ili noga, ili ruka i noga. Rane se ne povezuju, nego se pod tilovima suše kao suhomesnata roba.) Treća grupa, do ulaza lijevo, grupa "cuvaksax". Taj cuvaks samo je na proputovanju kroz Pet Be. On putuje iz kupaonice u mrtvačnicu. I kad netko bude smješten u treću grupu, onda već baraka Pet Be znade kakva je stvar, novi kandidat smrti, cuvaks!

Kada su ranjenog Vidovića unijeli u baraku i polegli na broj osam, onda je jedan Madžar, ljudeskara iz grupe "broj jedan" (polomljene kosti), prezirno otpljucnuo i načinio prstom krst u zraku:

- No hát, Istenemx! Ovoga su mogli direktno prenijeti u mrtvačnicu. Szerbusz!

- Došao je novi broj osam! Djeco!

- Broj osam! Broj osam!

Razlio se glas barakom i mnoga se glava digla da vidi novi broj osam. "Istina je! Sve je njih život temeljito izmrcvario i raskrvario! Ali, prije svega, ako čovjek i nema noge, on ipak nije broj osam! On je broj dvadeset i jedan! Ili broj petnaest!"

"Nemam ruke! Da! I kost mi je polomljena! Da! Ali živim! Gospode Bože! Još uvijek živim! Pa kad sutra Rusi unesu crni lijes i strpaju u nj novi broj osam, ja ću lijepo napuniti svoju lulu i gledati muhe gdje se lijepe na želatini, i piti mlijeko! Ipak je to život! Nije to sudbina broja osam!"

Već četiri dana redom mijenja se broj osam! Još su ujutro ruski robovi iznijeli jednoga svoga ruskog kolegu. Imao je razderana crijeva i vikao je dva dana i dvije noći. Prije Rusa bio je tu neki dobri Bečanin, a sad je došao Vidović.

Na broju sedam, lijevo od Vidovića, leži Mongol, Sibirjak, s tanetom u glavi, i već treći dan viče u agoniji. Nešto viče, neke oštre samoglasnike, ali to nitko ne razumije, i svi misle da je već gotov, kad on uvijek iznova počinje da se baca i lomi, pa mu kroz povez na glavi probija trak crvene goruće krvi. Na broju devet, desno, umire mladi pan Slovak sa prostrijeljenim grkljanom. Prerezan mu je dušnik i on diše na staklenu kanilu, pa se jasno čuje kako u cjevčici grgolje sline pjenave, gnoj i sukrvica.

I tako se baraka Pet Be počela kladiti na Vidovićevu glavu da ne će do jutra.

- Znadem ja našega doktora. Kad on ne će odmah pod nož, onda je amen!

- Nije istina! Ne bi ga puštao do sutra da je tako! Mlad je još!

- Onaj "bači" iz Beča već je rižu jeo i smijao se. A mi smo odmah išli pod nož.

- No, dakle, što? Vrijedi flaša crne? Do jutra?

- Vrijedi! Flaša crne!



I tako je pala kolovoska noć.

Zapalile se velike zvijezde, krupne i blistave, a silan modri svod poklopio je kao kristalna zdjela cijelu uvalu s Axelrodovim malteškim špitalom, pa se hiljade i hiljade tona usijanih plinova naleglo na baraku Pet Be, i nigdje ni lahora da bi samo za tren zatitrao. Muhe su sad zaspale u baraki i više ne zuje, a tamo negdje u sredini te perverzne lađe, krcate ljudskim mesom, tamo gori zelena svjetiljka i sve pliva u polutmini. Tmina, tmina, polutmina, i bol, neizreciva bol, koja se po danu pritajila, a sada diše na sve pore i odbija sa svakim kucajem srca. Sad se osjeća svaka treskica i najsitnije prepiljene kosti, sada trese nervima potres i baca iz dubljine čovjeka glasove kao vulkan lavu. Stišće čovjek zube, cvokoće u znoju, pjeni se i grize jezik i usne, kad se odjednom cijela donja čeljust nekud istegne, i lice se iskrevelji u grimasu živinsku, i glas viče iz dna utrobe kao iz rupe studenca.

- Mamma mia, mamma mia! vapi netko talijanski u dnu.

- Gospodi, Gospodi, Gospodi! stenje Rus s tanetom u crijevima, onda opet mir, zeleni mir, polutmina.

Od gubitka krvi iscrpen, spavao je Vidović cijelo poslijepodne, a sad se probudio i ne zna gdje je i što se to dogodilo, i kako je pao amo. Čuje ljudske glasove gdje stenju, i ono vrenje u njegovim ranama nekud se smirilo, i žar kao da se pogasio, te je izmučeni Vidović našao na jastuku jedva jedvice jedno kao hladnije mjesto. Lijepe mu se opet zapečene vjeđe, i nalijeva se na njih gluha i teška tišina, i žeđa se nekud ishlapljuje, i baraka već počinje da se rastapa i rasplinjuje u ugodnoj crnini, kad opet barakom prodre živinski poklič utjelovljenog bola, te taj glas odjednom razbija cijelu zgradu sna tako mučno sazdanog negdje na hladnijem rubu jastuka, i sve se ruši u jedan jedini tren.

I tako to ide cijelu noć uvijek iznova.

"Oh! Samo pet minuta! Samo minutu sna!"

Već mora da je noć duboka jer se jasna svjetlost nalijeva kroz zelene tilove. Vani viču straže, a slak, što se penje po špagi, kao da podrhtava na jutarnjem vjetriću. Kruže leptirići oko noćne svjetiljke i lepeću krilima.

"Koliko je sati?"

Nema vremena! Nema ničega! Samo bol.

- Mamma mia! Mamma mia! Gospodi! Gospodi!

"Ah, da mi je usnuti samo na minutu! Samo na sekundu!"

- Gospodi!



Drugog jutra situacija počela se ozbiljno mijenjati. Rus je rano u zoru prodro na jugu i podrezao tako posljednju carsku i kraljevsku željezničku vezu, te se počeli vraćati vozovi, i bila je izdana zapovijed mašinistima, pa su lokomotive letjele u zrak kao igračke. Sve se nasukalo. Artiljerija, ranjenici, magazini, velike divizijske peći sa čađavim dimnjacima, pontoni, konji, potop; samo su muklo grmjele detonacije razorenih lokomotiva. I cijelo su jutro marširale trupe, pa su pacijenti malteškog špitala iz A i Ce i De baraka (lako ranjeni, što ne putuju na nosiljkama, nego se gibaju sami) veselo gledali kroz bodljikavu žicu van u užas, gdje je "rikcugx", i gdje će danas ljudi padati po cestama od sunčanice, a njima je, eto, gle, ipak kako-tako dobro. Stoje tu, pod Crvenim križem, i ne će ih nikud ganjati, a ako dođe Rus, i opet će ih transportirati nekamo daleko, u ruske bolnice i logore, i tamo ne će biti rata, i ostat će živi i rat će se tako, po svoj prilici, za njih još jutros svršiti. A to da se taj rat što prije svrši, to je jedina ideja u glavama ranjenika.

Grof Maksimilijan Axelrode, šef malteškog špitala, otpremio je otmjeni ženski personal (dvije-tri barunice i jednu generalicu) automobilima, a sam je odlučio da ostane sa svojom malteškom zastavom tu u opasnosti do posljednjeg. Zvonilo je zvono na mrtvačnici, a grof Axelrode u svojoj crnoj odori s malteškim krstom hodao je kao i svako jutro po barakama i gledao žute gole lešine što su ih Rusi nosili u lijesovima; a Rusi nose mrtvace i još pozdravljaju grofa i skidaju pred njim kapu do zemlje.

"Ne bi čovjek rekao koliko je toga u posljednjih dvanaest sati u cijelom špitalu popustilo."

"Jest! Istina je! Jučer je bio neobično nervozan dan. Usijalo je sunce prokleto sve mozgove, a alarmantne vijesti, i depeše, i minirane lokomotive, sve je to djelovalo na "štimung"! Pa onaj novi transport koji je posve poremetio kućni red špitalax, i po kuhinjama i po ambulatorijima. Da! I taj transport! Ali danas kad prolaze vani čete, i kad se sve to vidi kao na šahovskoj tabli, kad se vidi kako padaju figure, danas sve više pada u oči i sve izgleda destruktivnije. Gdje bi se onaj kapral sanitetski bio usudio, još jučer u to doba, da pred ekselencijom pije konjak iz velike boce? A, eto, on je primijetio da dolazi grof, pa ipak je pio mirno dalje, kao da ga se sve to ništa ne tiče. A što se gotovo svi pacijenti tako podrugljivo kese? A što to Rusi pjevaju? (To ruski robovi pjevaju kod službe svoje u baraki, jer je danas pravoslavni blagdan.) Eto! Danas nitko ne polijeva rondoe, mada je to naročito naglašeno u špitalskoj zapovijedi! I nigdje nema nikoga! I on je potpuno osamljen u ovoj rulji!"

Stoji tako grof sam kao sjena, i sav je potresen te ne osjeća u sebi energije da postavi stvari onamo kamo spadaju, i ne zna što bi. Spoj s Oberkomandomx ne može dobiti, ne zna dispozicije, a divizijski generalitet projurio je u automobilima prije nekoliko minuta i nije se zaustavio! Pa je grof sazvao u svoju baraku šefove odjeljenja na vijećanje da se stvori odluka što da se radi.

Jedni su bili za to da pedeset procenata personala ostane, a drugih pedeset procenata da ide; drugi opet nisu bili za to, a treći nisu bili ni za jedno ni za drugo nego za nešto treće, i to je natezanje tako dugo trajalo dok konačno nije zaključeno ništa, "do daljnjega".

To "daljnje" je, međutim, nastupilo već oko pet sati poslije podne, kada je postalo nedvoumno jasno da će špital tu istu noć po svoj prilici ostati između linija; jer Rusi, kako izgleda, na ovom dijelu fronte ne drže kontakt s našim trupama. I ako zasnivani protuudar velikog stila, koji je već prije četrdeset i osam sati najavljen, ne uspije (a to je vrlo vjerojatno), onda će sutra u to doba o malteškom špitalu stvarati odluku po svoj prilici sanitetski referent koje ruske divizije.

Tako je onda ipak zaključeno da će se grof Axelrode sa kirurzima i najskupocjenijim materijalom i sa pedeset procenata personala povući za ovu noć na jedan majur, kojih petnaest kilometara zapadno, da se tamo stavi u kontakt s kojom većom grupom i da se pismeno potuži što su njega i njegov špital zaboravili; kao da je on igla, a nije igla, nego malteški špital sa hiljadu i pet stotina ranjenih glava.

Posljednje su infanterijske veće formacije pasiralex, i topovi se čuli izbliza. Onda su pacijenti već rastrgali ogradu od bodljikavih žica i sjedili po grabama ceste i razgovarali s ljudima, što dolaze iz bitke, o "Njemu". A "On", to je Brusilov. "On", to je Rus.

- Gdje je "On"? Je li "On" tu? Šta radi "On"? Kad će "On"? "On" je bogme na putu. "On" se ne će zaustaviti do Beča. "On" ide.

A trupe su bile umorne i žedne, i svatko je govorio drugo, i nije se znalo ništa, ali "On" svakako dolazi.

Palo je veče i reflektori su počeli da mašu po nebu, i topovi su grmjeli daleko, i posljednje su čete prošle, a "Njega" nije bilo. "On" je stao iz nepoznatih razloga i tako čudno, kao da se zaustavio dah, tako je stao i stoji.

Pred špitalom na tri kilometra tekla je u vrbinju blatna razlivena voda, i tamo su gorjeli mostovi, i to se jasno vidjelo, a prijeko na drugoj obali, tamo je bio mir, i kao da nije bilo nikoga. U to tajanstveno vrijeme kada se nije znalo ništa, ni gdje je "On" ni što radi "On", osjetio je cijeli malteški špital da visi u zraku između Beča i Moskve, i da je vrlo vjerojatno da je bliže Moskvi nego Beču - pa je netko bio duhovit i ukrao iz magazina prvu bocu konjaka, jer tko zna što će biti sutra? Ruski intendanti još su pedantniji od austrijskih.

čak ni kemičari ne mogu ukloniti plemeniti plin iz "nemoguće" niti plemeniti metal iz "nikad"