Miroslav Krleža: BARAKA PET BE

[Streberica]

Bilo je u magazinu i konjaka i burgundera crnog i madžarskih vina vilanjskih i šampanjca, i jedan sat zatim cijeli je malteški špital bio pijan do grla, i vino je samo teklo po barakama, i razbijale se pune pivske flaše, jer tko će da pije pivo! Ruski robovi, omamljeni svijetlom iluzijom da će sad, sutra već, u svoje derevnje na Ural, na Volgu, počeli su da plešu preko sviju baraka, a kad je neki madžarski doktor pucao iz revolvera za verterimax i htio da svlada alkohol barutom, nastala je cijela mala bitka i puškaranje, te se taj madžarski doktor pobijeđen povukao pred elementom i nestalo ga sa sestrama bolničarkama u tmini. Dvije su Švabice, sestru Fridu i sestru Marijanu (kojoj je zaručnik pao kod Verduna i koja je uvijek čitala Ullsteina) uhvatili još u njihovim sobama i silovali ih, a poslije toga puklo je sve, i gomila je počela da pije slobodu sve silnije i sve dublje, pa se napila te iluzije do ludila, i sve je postalo kao pijani san. Svaku raketu, što se od minute na minutu dizala s druge strane iz šuma, pozdravljali su ti pijani ranjenici, u košuljama, sa flašama u ruci, ijujuškanjem divljačkim i zviždanjem, i sve je izgubilo glavu, kao na pučkim zabavama.

U baraku Pet Be nosili su onim ranjenim bokcima vino na škafove, i one polomljene kosti, i one odrezane noge što se suše pod tilom kao suhomesnata roba, sve se to bogme napilo, pa su na Vidovićevoj postelji neki Madžari zaigrali "ajnc".

- Banka, resto! Resto, banka, tako padaju povici, i miješaju se karte, i pije se, i sva lica izgledaju kao maske kineskih pirata, izobličena i nacerena, načičkana krnjim zubima, pa se kese: "Resto, ajnc!" Neki se đavo popeo na tavan barake i počeo da pleše po tavanu i samo se žbuka lupi, i tako je izgledalo kao da će se proderati tavan i da će sve nekamo propasti. A iz Ce-barake čuje se harmonika i okarina i gusle, tamo su Sremci, pa se sve ori od pjesme: "I mama i tata", pa obijesni i razuzdani skerco titra i dobro se čuje ovamo na Pet Be, gdje leži prorešetani očajnik Vidović, i samo mu jedna misao kopa po glavi: "Hoće li me operirati? Da su mi danas izvadili van ovo sve, ne bih krvario! Gdje su? Zašto me ne operiraju? Što se to događa?"

- Resto! Ajnc! Resto! Banka!

- Mert arról én nem tehetekx, hogy nagyon nagyon szeretlek, taralala lalalala, pjeva netko od amputiranih peštanski kuplet, pa je pokrovac od organtina za nogu amputiranu metnuo na glavu kao šešir i koketno se klanja lijevo i desno. A jedan Talijan pjeva iredentu, ječi njegov tenor čuvstveno - "amor, amor, amor"! Pjeva se, pije, razlijeva se rakija, pa se svrabljivci počeli da ganjaju metlama kroz barake, i viču, i sve reži kao menažerija, i tako izgleda da će se sve te barake, kao ranjene musave kokoši ćorave, skupiti pa početi poskakivati na jednoj jedinoj odrezanoj i povezanoj nozi amo-tamo po taktu topovske glazbe što grmi od željezničke stanice sve silnije, sve glasnije.

"Hände waschen vor dem Essen
Nach dem Stuhlgang nicht vergessen"

počeli su Tirolci jodlati u koru, sa cedulja što u takozvana tri državna jezika vise po špitalima. Madžari se ne daju, pa pjevaju i oni svoj madžarski stih iza toga:

"Egyél, igyál de mindig elöbb mosdjál",

a treći stih:

"Peri ruke svagda prije jela
peri poslije ispražnjenja tijela",

taj treći stih, u hrvatskoj domobranštini, ne pjeva nitko, njemu se samo rugaju kao nečem afrikanskom. Kratkovidni jedan štajerski "kajzerjegerx" (kome lupe naočara povećavaju oči, pa su mu se zelene izbuljile kao staklene špekule), taj kajzerjeger hoće da pukne od smijeha. U njemu kašalj kipi i hripi, sav se zarumenio i još će se zadaviti te lomi jezik i htio bi da pročita tu slavnu hrvatsku pjesmu: "Peri ruke svagda prije jela, peri poslije ispražnjenja tijela."

- Haha! Ist da aber wirklich dumm! Ist das dumm dieses "peri"! Was ist das, du, dieses - peri?x



- Vazistas! Vazistas! Bedak zalupani. Niks! Niks! Daj mu ti reci, Štef, kaj pita! Ti si bil v Gracu! Kum! Kum! Šnaps!

I piju i kese se, navlače, pjevaju, urliču: Babilon veliki! Netko je naučio u logoru za talijanske zarobljenike: "Porca Madonna, io parlo italiano!" pa to sad viče Talijanima i maše im rukom. "Porca Madonna, porca, porca, porca", a netko se ruga Rumunjima jednim citatom iz tifoidnog epidemi-špitala: - Nueste permis aščipi per podele! Haha! Šči rumunješčix!

- Braćo draga! Molim vas! Mir! Mene boli! Mene strašno boli, viče Vidović, ali mu se glas gubi, i on samo hropti, i krv mu navire na zube.

- Te! Mi az?x Boli? Mindig ez a boli? Mi az boli?

- To je, kada te boli, moj dragi, tumači jedan nastrijeljeni Bunjevac Madžaru. - Znadeš, kada si ranjen, onda boli! Ili si se udario! I onda boli!

- Micsodax? Dario? Boli? Haha! Boli! Boli!

- I mama i tata...

A topovi sve jači, kao da netko drva cijepa pod barakom.



Onaj, još prije četrdeset i osam sati najavljeni protuudar velikoga stila doista je uspio, i Rusi su u zoru bili bačeni u jednom zamahu daleko natrag, zahvatom sa obaju krila. Bilo je zarobljeno oko petnaest pješačkih bataljona i nekoliko baterija, pa je grof Maksimilijan Axelrode u pratnji barunice Lichtenstein već u pola deset stigao autom u špital.

Prije svega, bila je velika istraga zbog silovanja Švabica (koje su spolno upotrijebili Madžari), oko pol jedan sedam je Rusa ustrijeljeno, a sami su sebi prije toga iskopali grob, i oko trista pedeset švindlera (trahomaša, svrabljivaca, spolno bolesnih, štrajfšusax laganijih, pa sve interne barake A 2, 3, 4, 5, osim temperatura iznad 38°C) bilo je bačeno u borbu, i već u pol jedanaest u špitalu je opet zavladao trijezni johaniterskix malteški red.

Da bi uspostavio autoritet carske zastave i discipline koji je te noći izgledao tako kompromitiran, zapovjedio je grof Axelrode špitalu da se ova velika pobjeda od prošle noći proslavi bakljadom i mimohodomx. Svi će pacijenti (bez razlike) defilirati pred crno-žutim stijegom, a oni koji leže, njih će nositi Rusi na nosiljkama, ali defilirat će svi. Tako je i bilo.

Sve se barake svrstale u čete i svatko je dobio u ruke gorući lampion, a povorku je predvodio jedan provijant-oficirx koji nikad u svom životu nije sjedio na konju, ali zvecka ostrugama i kao režiser svrstava gomilu. Skupila se povorka od nekoliko stotina glava u sivim rubačama krvavim, i svatko drži u ruci zeleni ili crveni lampion, pa se na pepeljastomodroj tekućini sutona sve jake boje pale plastično, i sve izgleda kao sablasna vizija.

Ide povorka.

Unuci mrtvaca što su pali na bečkim barikadama, četrdesetosme, djeca Garibaldijevih stjegonoša, husiti, božji bojovnici, Jelačićevi graničari, madžarski Kossuthovi honvédi, svi sakati, šepavi, iznakaženi, povezani, amputirani, na štakama, kolicima, nosiljkama, guraju se, nose i turaju, a tamo stoji velika crno-žuta zastava, i pod njom grof Axelrode u crnini s malteškim krstom, a za njim sestre bolničarke sa crvenim krstovima i doktori, i svi pjevaju u koru: "Gott, erhalte!x" Ljudi stupaju tiho, pognute glave, kao postiđeni, još mamurni od prošle noći, i nose žute lampione kao voštanice na sprovodu, a jedan se hornistx popeo na krov od barake pa intonira "general de šaržx".

Kad su Vidovića donijeli s toga sramotnog mimohoda natrag u baraku Pet Be, plamtio je u visokoj vrućici.

Sve se okrenulo na zlo još prošle noći, a i cijela baraka, razigrana alkoholom, sad osjeća rane u visokoj potenciji. Sibirjak na broju sedam napio se prošlu noć i ujutro je već bio mrtav, te su ga tek poslijepodne iznijeli iz barake, i sve je strašno vonjalo, jer se ona obilata krv upalila. Slovak s kanilom na broju devet muči se još uvijek, i čuje se kako diše. A jedan Rus viče strašno negdje dolje, tamo među Madžarima. Htio je noćas da pleše, a sad viče kao lud.

- Az atya úr istennétx, ennek a Ruszkinak! Ruszki!

- Kuš! Ti Ruski! Što se dereš?

- I mene boli, pa šutim!

- Ja hoću da spavam! Mater vam prokletu!

- Ruski kuš!

- Psst! Mir! Psst! Psst!

Leži Vidović i sluša baraku kako se svađa i osjeća konac.

"Čemu sam se ja zapravo rodio, i koju je to svrhu imalo? Roditi se u ovako blesavoj "Gassenhauer-civilizacijix", gdje nema ni žalosti i gdje je sve opereta. Kako je sramotna moja smrt! Kako je duboko sramotna! Ja sam htio da doživim i da poživim! A što se dogodilo? Špital i sami špital! Koja fraza kugle zemaljske može da otkrije smisao ovoga špitala? Sami špitali! Ja već sada dvije godine putujem kroz same špitale. Dekorativni gradski špital s gospodskim kurvama! Samostani gdje umiru tuberkulozni! Štrcaju ih serumom, a nitko ne vjeruje u taj serum. Barake! Ovakve prljave, smrdljive, ušljive drvene barake! Ah, kako je sve to žalosno i gadno!"

I od potrebe za nekom akcijom, da se trgne, da skoči, da jurne, da poviče iz svega glasa, htio je Vidović da se uspravi, ali nije mogao. Priteglo ga je. Bol je nadvladala uzbunu njegovih živaca, i on se izgubio u maglama i počeo glasno da stenje.

- Pst! Pst! buni se baraka i psiče iz tmine.

A bol je počela sve jače šarafiti po bezbrojnim krvavim i razderanim udima, razbacanim po cijeloj baraci Pet Be. Bol je počela zauzimati vrhunaravne forme i ljudi su počeli zazivati Boga. Sam Gospodin Bog dozivao se kao posljednja instancija, kao što se i na dvorsku kancelariju pišu molbenice kad je sve drugo zatajilo.

Zazvao je neki Madžar svoga Ištena! Da mu pomogne! Da dođe taj Išten u velikim čikoškim gaćama, pa da ispije dvije-tri flaše bikovlje krvi crvene, pa da zasvira neki đavo u gusle, i da se već jednom umre ili uskrsne. Ovako to dalje ne može ići! - Gospodi, Gospodi! Gospodi! viče Rus proziran i blijed kao bizantinska ikona, i moli se ruskom Gospodinu Bogu u boljarskoj bundi, što sjedi na zlatnom prijestolju u Kremlju gradu, i viče ruski čovjek, viče da mu se glas čuje sve do Majčice Moskve, tako viče, i sklapa ruke, i plače kao novorođenče: - Gospodi! Gospodi!

Pa se trgnuo Vidović, i tako mu se pričinilo kao da je došao Išten k Madžaru i da je sjeo na njegovu postelju i da ga napaja iz čuture, te Madžar pije sve jače i pije i ciliču gusle, ah, dobro je to piti iz nečije ruke uz cilik gusala! Dobro je to! Od toga se spava! I ruski Gospodin carski Bog, i on hoda kroz baraku u svojoj bogatoj pratnji, i plamte ikone i zvona zvone Svete Majčice i onaj stari Gospodin u bijeloj bradi i svilenoj bundi, on kopa po ruskim crijevima i vadi ruskom čelovjeku ono krvavo tane i lakše je, ah, lakše je, hvala ti, Gospodine, lakše je!

"Gle! Svatko od njih imade svoga Boga! Svatko od njih imade svoga Boga!"

"I onaj Fijumanac ("Mamma mia! Mamma mia!") i on imade svoje kardinale i pape i rimske zastave, i Rus i Madžar, i oni imadu svoju gospodu Bogove, a koga imam ja? I mene boli! I ja sam nastrijeljen baš kao i oni! A ja nemam nikoga!"

I tako je zaboljelo Vidovića da je dignuo ruke i ispružio ih za nekim, i ruke su mu ostale u zraku, i on je osjetio strašnu prazninu, i steglo ga je u grlu, i zaplakao je glasno.

"Oh, da! Ja sam vidio pred našim krčmama visiti Kristuša! Ono je bio pravi hrvatski Kristuš, i sva su mu trideset i tri rebra bila prelomljena, i sise prorupljene, i krvario je na bezbroj rana! A ja nisam nikad vjerovao u njega! Onakav drveni Kristuš na blatnoj cesti kojom se cijedi gnojnica, kraj koga ne prolazi nijedna pijanica, a da ga ne bi proklela, onakav drveni hrvatski Bog, gol, bijedan, kome fali lijeva noga, oh, Bog sa soldačkom kapom, on, on - njemu da se pomolim da mi pomogne..."



"Lieb' Vaterland, magst ruhig sein,
- Wir wollen alle Mütter sein
Treu steht und fest die Wacht am Rhein."



"Šta je? Zar sam ja poludio? Kome se ja to molim? Boli me! Ja se molim! Kakvi su to glasovi?"

Izvana, kroz zeleni organtin nad Vidovićevom glavom, sipala se žuta svjetlost i čuli se ženski glasovi u molu gdje tiho prebiru stihove. I čulo se kako zveči kristal čaša! Tiho zvoni, i glasovi tihi ali jasni: "Lieb' Vaterland, magst ruhig sein..."

Tik uz baraku Pet Be bila je sjenica, i u njoj su redovito večerali doktori i templarske dame od Crvenog križa. A večeras prisustvovao je toj svečanoj večeri iznimno grof Axelrode da proslavi s personalom pobjedu.

Razigran veličanstvenim događajem pobjede, kad je već izgledalo da je kocka pala krivo, a onda se ipak sve tako divno okrenulo, i uljuljan patriotskom melodijom svojih germanskih gospođa, spremnih da zanesu u interesu rata i ratovanja, grof Maksimilijan Axelrode, komtur Malteškog reda, ustao je i dignuo čašu da nazdravi pobjedi. Govorio je zanosno o pobjedama Njegova Veličanstva, uz koje se vije i malteški stijeg, neporažen i suveren.

- Moje dame! Luogotenentex Fra Giovanni Battista Ceschi a Santa Croce, koji je svojim rođenim očima doživio napad jakobinaca na ovaj naš sveti malteški krst, koji ja imam čast da tu reprezentiram, taj plemeniti vitez zapisao je u svoju kroniku, moje dame: kad će Njegovo Božanstvo nad pogašenim suncem dijeliti dobro od zla, da će u sjeni božjoj kao garda stajati crne malteške pelerine...

Vidović je čuo zveket čaša u sjenici i prepoznao glas grofa komandanta i sjetio se njegove maske večeras na bakljadi i mimohodu.

"Ja sam poludio! Ja sam već htio da se molim! Oh! A to ovi vani pjevaju! Doista! Slave pobjedu! I taj malteški vitez govori..."

- Što je to s brojem devet? On je istrgnuo kanilu iz grla! On krvari! Sestra!

- Pst! Pst!

- Ali broj devet krvari! Sestra!

- Nikoga nema nigdje! Gdje je sestra? Broj devet...

Vani u sjenici, na drugoj strani okrečene daske, zvonile su čaše, a tu je broj devet u agoniji istrgnuo kanilu, i potekla je krv. Disao je broj devet teško, hroptao je, kao što hropće zaklano prase, a onda sve tiše i tiše...

Vidović je htio da viče, ali nije mogao do glasa. Jasno mu je bilo da bi trebalo broju devet da se zapali svijeća.

- Svijeću bi trebalo zapaliti! Za pokoj duše bi mu bilo! - Samo to je ponavljao neprestano, a oči su mu se prikovale o lokvu crne krvi broja devet. I iz sve je snage htio da zaurla, ali to je u njemu tek pištalo kao u rešetu.

- Kuš! Majku ti božju!

- Az apád istennét! Csönd!x



- Kuš!

"Umro je broj devet! Umro je broj devet! A ovi kavaliri vani pjevaju i kucaju se čašama! Fra Giovanni Battista a Santa Croce! Da ga vidim! Da ga vidim Kavalira s Malte..."

I u zanosu posljednjeg napora koji je bio zapravo već samrtni grč, ustao je Vidović kao sablast i razderao organtin nad svojom glavom! Tamo je bio svijetli kvadrat i u svijetlozelenom osvjetljenju među lišćem sjenice vidjele se bijele dame s crvenim križevima, polupijane, nasmijane, glasne, buduće majke budućih krvoloka.

- Pfuj, htio je da poviče Vidović, i još mu je sinula svijetla misao da bi trebalo da baci na onaj bijeli stolnjak svoju porculansku posudu s blatom i da sve zaprlja - da zaprlja, da ostane na onom bijelom stolnjaku velika strašna mrlja, i svi da zaviču: - Mrlja, mrlja.

U realizaciji te svoje posljednje jadne zamisli Vidović se sagnuo za svojom zdjelom, i osjetio je još u padu kako mu ruke glibe u strašnu materiju - pa se sve utopilo u krvi što je potekla bujicom...

[garfy]

Kakav je pripovjedač u djelu? Koje se pripovjedačke tehnike mogu uočiti?
Gdje uočavaš ironiju i grotesku u liku grofa?
Kako Krleža u djelu daje dojam ratnog apsurda?

[Streberica]

STVARALACKI ZIVOTOPIS MIROSLAVA KRLEZE

- u književnosti se javio 1914. u časopisu "Književne novine" dramom "Legenda" koja pripada ciklusu drama "Legende"
- drame
  1) simbolističko-ekspresionističke
    - ciklus "Legende" (1914. – 1919/22.): "Legenda" (1914.), "Maskerata", "Kraljevo" (1918.), "Kristofor Kolumbo", "Michelangelo Buonarotti", ("Adam i Eva", "Saloma") – općeljudska pitanja, glavni likovi su legendarne ličnosti, muško-ženski odnosi; lirska, simbolistička intonacija; ekspresionistička obilježja (masovne scene, vizualni i zvučni efekti)
  2) ekspresionističko-realističke
    - ratni ciklus (oko 1920.): "Galicija" (kasnije preimenovana "U logoru"), "Vučjak", "Golgota" – ekspresionistička obilježja, prevladava scenski realizam (prikaz ratne stvarnosti), likovi su psihološki produbljeni
  3) psihološke (analitičko-realističke)
    - ciklus o Glembajevima (oko 1930.): "Gospoda Glembajevi", "U agoniji", "Leda" (+ 11 novela iste tematike – analiza patricijskog sloja u Hrvatskoj)
  4) posljednja drama "Aretej" (legenda o svetoj rajskoj ptici) – slična 1. fazi (izmjene realnog i fantastičnog)
- poezija
  - "Pan" i "Tri simfonije" (1917.) – impresionističko-simbolističke zbirke
  - ratna lirika (1918/19.) – ekspresionistička: "Pjesme I", "Pjesme II", "Pjesme III", "Lirika"
  - tradicionalna, socijalna lirika (1930-ih): "Knjiga pjesama", "Knjiga lirike", "Simfonije", "Pjesme u tmini"; "Balade Petrice Kerempuha" (1936., na kajkavskom)
- proza
  - novele
    - "Hrvatski bog Mars" (1922.) – zbirka antiratnih novela (1. svjetski rat): "Bitka kod Bistrice Lesne", "Kraljevska ugarska domobranska novela", "Tri domobrana", "Baraka Pet Be", "Domobran Jambrek", "Smrt Franje Kadavera", "Hrvatska rapsodija"
    - "Novele" (1923.) – iz zagrebačkog života, u središtu je intelektualac koji zbog društvenih prilika završava tragično – npr. "Hodorlahomor Veliki", "Veliki meštar sviju hulja", "Mlada misa Alojza Tičeka", "Cvrčak pod vodopadom"
    - 11 novela iz ciklusa o Glembajevima – npr. "Ivan Križovec", "Barunica Lembachova"
  - romani
    - tradicionalni: "Tri kavalira gospođice Melanije", "Vražji otok"
    - "Povratak Filipa Latinovicza" – prvi hrvatski moderni roman
    - roman lika "Na rubu pameti"
    - roman ideja "Banket u Blitvi"
    - "Zastave" – roman rijeka (5 romana) – tema: događaji početkom 20. stoljeća; likovi: nositelji političkih ideja
- diskurzivni oblici
  - eseji
    - "Eseji" – o stranim i domaćim umjetnicima
    - "Europa danas" – znamenite ličnosti međuratne Europe
    - "10 krvavih godina" – aktualni problemi u tadašnjoj Jugoslaviji
  - polemike "Moj obračun s njima"
  - putopis "Moj izlet u Rusiju"
  - "Dnevnik" (1914. – 77.)

[garfy]

ŽIVOTOPIS MIROSLAVA KRLEŽE:

> Miroslav Krleža (Zagreb, 7. srpnja 1893. – Zagreb, 29. prosinca 1981.), književnik i enciklopedist, po mnogima najveći hrvatski pisac 20. stoljeća.
> Godine 1915. mobiliziran je kao domobran i poslan na bojišnicu u istočnoj Europi (Galicija) gdje doživljuje Brusilovljevu ofanzivu. Na bojištu je     kratko vrijeme, a ostatak rata provodi po vojnim bolnicama i toplicama zbog slaboga zdravstvenoga stanja, a i objavljuje prve književne i novinske tekstove.
> Već je potkraj dvadesetih godina prošlog stoljeća dominantan lik u književnom životu jugoslavenske države, a neka od najsnažnijih ostvarenja na svim poljima (poezija, roman, drama, esej, memoarska proza, polemike i publicistika, novelistika) objavljuje u tridesetima, u vrijeme jačanja desnih i lijevih totalitarizama.
> Krleža je Drugi svjetski rat dočekao praktički usamljen i posvađen s prijašnjim sudruzima iz komunističke partije, ipak su ga željeli za potpredsjednika AVNOJ-a.
> U klimi liberalizacije pokreće 1950. Jugoslavenski leksikografski zavod, današnji Leksikografski zavod Miroslav Krleža, praktički jedinu "jugoslavensku" instituciju sa središtem u Hrvatskoj, te istupima i referatima djeluje kao poticatelj umjetničke slobode i oslobađanja od stega socrealizma.
> Godine 1967. potpisuje "Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika", što je dovelo do njegove ostavke u Centralnom komitetu SKH nakon jugokomunističke hajke na "nacionalizam" izražen, navodno, u tom dokumentu.
> U doba Hrvatskoga proljeća simpatizirao je zahtjeve proljećara, no povukao se kad je postalo očito da je Tito odlučio slomiti hrvatski nacionalni pokret (jedina Krležina uspješna intervencija smanjivanje zatvorske kazne Tuđmanu).
> Do kraja života djeluje u Leksikografskom zavodu, a zadnje godine provodi narušenoga zdravlja i poluparaliziran. To je razdoblje Krležina života iscrpno prikazano u nekonvencionalnim višesveščanim monografijama njegova Eckermanna, Enesa Čengića.

[garfy]

DJELA MIROSLAVA KRLEŽE:

Rani utjecaji obuhvaćaju skandinavske dramatike kao Ibsena i Strindberga i filozofa Nietzschea, kojima su se kasnije pridružili prozni i pjesnički uradci Krausa, Rilkea i romaneskno djelo Prousta. Iako je često iskazivao averziju i prijezir prema Dostojevskom, u grozničavim dijalozima Krležinih romana i drama vidljiv je trag ruskoga pisca, kao i impresionizma i ekspresionizma koji su dominirali njemačkim govornim područjem prva dva desetljeća 20. stoljeća.

POEZIJA:
   Pan (1917.)
   Tri simfonije (1917.)
   Pjesme I, II i III (1918.-1919.)
   Lirika (1919.)
   Balade Petrice kerempuha (1936.)
   Pjesme u tmini (1937.)

Krležina je poezija (Pjesme I, II i III) sva u ozračju nokturalnih, neljudskih manifestacija života u ratnom vrtlogu. Puna ključnih riječi kao što su noć, smrt, krv, ta je lirika izravni izraz pjesnikova duševnog stanja u tim apokaliptičkim danima.


NOVELE:
   Hrvatska rapsodija (1921.)
   Hrvatski bog Mara (1922.)
   Novele (1924.)

DRAME:
   Legenda (1914.)
   Saloma (1918.)
   Kraljevo (1918.)
   Michelangelo Buonarotti (1919.)
   Golgota (1922.)
   Vučjak (19323.)
   Gospoda Glembajevi (1928.)
   U agoniji (1931.)

U svojim je prvim dramama Krleža začuđujućom snagom progovorio o sukobu čovjeka i Boga, zapravo svjetla i tame, ispjevavši ditiramb života i pobjedi čovjeka nad nazadnjaštvom. Bio je to zaista mladenački, zanosni nasrtaj na život; sudar između subjektivnog i objektivnog, sudar koji dovodi do unutrašnjih ljudskih razdora i sumnji, suprotsavlja optimizam i pesimizam.

U svom prvom dramskom ciklusu Krleža ne gradi scenu na psihologiji likova, nego razbiaj prostor i vrijeme, i scenu gradi na izrazito vizualnom, vanjskom efektu, na kvantiteti.


U Krležinim ratnim dramama Golgoti, Galiciji i Vučjaku progovara ojađen čovjek koji je u isto vrijeme revoltiran i lišen svake nade. Te su drame Razmišljanja o besmislenosti rata, o njegovu pravom licu koje deformira ljudskost. Izrazito pacifistički naglašena idejna orijentacija vodi Krležu kao scenskoga pisca u dram realističkoga smjera u kojoj ćemo naći još samo odjeke ekspresionizma.

ROMANI:
   Povratak Filipa Latinovicza (1932.)
   Banket u Blitvi (1938.)
   Na rubu pameti (1938.)
   Zastave (1967.)

PUTOPISI, POLEMIKE, ESEJI:
   Vražji otok (1924.)
   Izlet u Rusiju (1926.)
   Moj obračun s njima (1932.)
   Deset krvavih godina (1937.)

[PilicMilic]

u baraci:
"U betoniranom bazenu bućkala je smrdljiva žuta voda, pjenila se sivozelena sapunica i pljuvali krvavi zavoji i vata."

U baraci su postojale tri grupe ranjenika:
"Prva grupa, polomljene kosti. Druga grupa, amputirani. Treća grupa, cuvaksa."

Vidović je u baraku ušao prostrijeljenih pluća, zamjenio je broj osam koji je preminuo. Za Vidovića nisu imali ništa bolju prognozu.
"Vidovića su okupali u blatnom i krvavom paklu i unijeli u baraku "Pet Be" koja je izgledala kao utroba velikog šlepa."
"Hoće li me operirati? Da su mi danas izvadili van sve ovo, ne bih krvario! Gdje su? Zašto me ne operiraju? Što se to događa"

Hvala! Na sto se misli s ovim boldanim?

Naturalistički motivi. Misli se na onu 'kupaonicu' koja je služila 'dezinfekciji' ranjenika... Ništa posebno misaono

[funny22]

Kakav je pripovjedač u djelu? Koje se pripovjedačke tehnike mogu uočiti? jel može netko odg na ovo...? i sto se tice ekspresionostičkih slika, neki primjer? da malo bolje skuzimo... 

[bižuterija]

tehnike - pripovijedanje, dijalog, monolog
-često koristi tuđice i dijalektizme
-pripovijetka napisana u 3. licu
-pisac naizgled objektivan, ali možemo prepoznati ironiju kod opisivana axelrodea
-ekspresionizam : kolorizam, slikovitost, kratke i isprekidane rečenice, auditivna senzacija