Anketa

Ocijenite esej?

1
0 (0%)
2
0 (0%)
3
2 (16.7%)
4
1 (8.3%)
5
9 (75%)

Ukupno Glasova: 12


Hanibal Lucić: Jur nijedna na svit vila - esej  Share 

Streberica

  • Registrirani korisnik
  • Postova: 948
  • Spol: Ženski
  • PMF Kemija
  • Respect: +511
Hanibal Lucić: Jur nijedna na svit vila - esej
« Veljača 24, 2010, 16:41:55 »
0
Danas su nam u školi dali na uvid (na par dana) naše eseje s probne mature, na par dana, pa sam se potrudila svoj pretipkati (i usput ispraviti nekoliko označenih pogrešaka - bar mislim da sam ih dobro ispravila) pa ga stavljam i ovdje, ako nekome više nešto koristi makar je riječ o djelu koje ne može biti na maturi ove god. - esej je visoko odlično ocijenjen (jedino gdje su mi skinuli bodove a što ne znam ispraviti je A4 - citati i parafraze).


Jur nijedna na svit vila

   Hanibal Lucić jedan je od najvažnijih predstavnika hrvatske renesansne književnosti, koja je svoj najveći uzmah doživljavala u 16. stoljeću na prostoru Dalmacije s otocima te Dubrovačke Republike. Hanibal Lucić pripadao je hvarskom pjesničkom krugu. U poeziji hrvatske renesanse prevladava petrarkistička ljubavna lirika, u koju se ubraja i pjesma o kojoj je riječ u ovom eseju.

   Pjesma je vrlo pravilne vanjske kompozicije, bez odstupanja. Sastoji se od deset oktava. Stih je simetrični osmerac s cezurom iza četvrtog sloga. Prvi i drugi stih svake strofe ponavljaju se na njenom kraju, ali obrnutim redoslijedom. Rima je ukrštena i obgrljena: abababba.
   Tema pjesme je ljepota voljene žene. Razrađena je motivima dijelova njezina tijela (kosa, obrve, oči, lice, usta, zubi, vrat, prsa, prsti) koji se asocijativno povezuju s motivima prirodnih ljepota (kruna od zlata, koralj, biser, snijeg, slonovača) i lijepih osjećaja koje izaziva pogled na nju (radost, veselje, blaženstvo, slatkoća). Takav izbor motiva i način njihova povezivanja karakteristični su za petrarkizam. Od takve unutrašnje strukture odstupa prva, uvodna strofa te predzadnja, koja opisuje njeno plemenito, ali skromno držanje, i zadnja, zaključna strofa.
   Pjesnik svoju „vilu“ oslikava brojnim usporedbama, primjerice „Kako polje premaliti / ličca joj se ružom diče“ i „zubići su drobni, gusti, / kako biser ki se sklada“, koje često prelaze u pretjerivanje, hiperbolu, naprimjer „slatku ričcu kad izusti, / bi rek mana s neba pada“, a čitatelja pokušava uvući u svoj doživljaj i retoričkim pitanjem: „Prsti joj (...) koga ne bi prihinili, / od lefaneće da su kosti?“ Tako slikovitim izrazom pokušava prenijeti na čitatelja svoje oduševljenje, dočaravajući mu ljepotu kojom je očaran.
   Posljednja strofa uvodi motiv neumoljivog vremena i želje za trajnim očuvanjem ljepote, što ukazuje na svijest renesansnog pjesnika da u njegovim pjesmama ostaje zabilježena i tako sačuvana ljepota voljene i kad ih oboje odavno više neće biti. To je, uz motive i pravilnu strukturu pjesme, još jedan odraz duha vremena u kojem je Lucić živio i stvarao.
   Uzori su Luciću bili hrvatska srednjovjekovna narodna i religiozna poezija, zbog čijeg se utjecaja pri kraju obraća Bogu, antička književnost  prema kojoj teži savršenstvu forme te talijanska predrenesansna i renesansna lirika, iz koje je preuzeo tematiku i način povezivanja motiva.

   Kombinacijom uzora i uvođenjem svojih vlastitih elemenata Lucić je stvorio originalno djelo, možda i najljepšu pjesmu hrvatske renesanse. Pjesma je osobito značajna zbog uvođenja nove, majstorski oblikovane forme umjesto do tada gotovo obaveznog dvostruko rimovanog dvanaesterca, čime je otvorio hrvatskoj književnosti mogućnosti pjesničke slobode i originalnosti.
   Danas se ovakav doživljaj ljubavi, osim nekima od svježe zaljubljenih, čini zastarjelim, smiješnim, patetičnim. Imajući na raspolaganju mnoga sredstva uređivanja – šminku, odjeću pa i plastične operacije – teško je prepoznati i cijeniti pravu ljepotu. Također odavno više ne povezujemo vanjski izgled s moralnom čistoćom, a trajne, cjeloživotne, „besmrtne“ ljubavi u današnje su vrijeme prava rijetkost. S druge strane, žene u našoj kulturi imaju mnogo veća prava te nisu samo pasivni objekti muškarčeva obožavanja. Ljubav je u moderno doba slobodnija, baš kao i stih moderne poezije.
čak ni kemičari ne mogu ukloniti plemeniti plin iz "nemoguće" niti plemeniti metal iz "nikad"