Nastavi priču

[nemoze]

Hikaru se nakon svega nekoliko sati sna probudi. Pokuša ponovno zaspati ali jednostavno nije mogao usnuti. Odluči prošetati. Izađe iz šatora te krene prema svom konju.
"Bolje da ne uznemirujem sve oko sebe, idem pješke." promrmlja te vidi nekoliko stražara kako ga slijede u stopu.
"Samo mirno, uzmite pauzu sve je u redu." kaže Hikaru i riješi se pratnje.
Noć je bila mirna, hladan zrak mu je godio dok je koračao šumom nedaleko od kampa. Razmišljao je o ocu, putu i mnogim glupostima. Najednom primijeti kretnju u obližnjem grmlju. Posegne za mačem kada shvati da je otišao bez oružja. "Ah, vjeverica zasigurno." pomisli Hikaru ali mu znatiželja neda mira te krene prema grmu. Na nekoliko koraka do grma "zaskoči" ga zec. Hikaru se nije previše uzbudio oko toga već samo zadovoljno promrmlja nešto. Osjeti tup udarac s leđa te mu se zamrači pred očima.
Probudio se svezan u nekoj pečini, barem je tako izgledalo. Vatra je lijepo grijala i osvjetljavala nekoliko muškaraca koji su sjedili za drvenim stolom, zasigurno ukradenim. Vodila se prepirka oko nečega.
"Bolje da ga prodamo Drugima, tako nemamo brige a na dobitku smo" kaže riđi muškarac.
"Ne volim s njima poslovati, iznimno su čudni, sjeti se samo prošlog puta." začuje se ženski glas.
"Prodajmo ga nazad obitelji, sigurno ćemo dobiti nešto hrane za njega. I pokušajmo izbjeći drugu družinu, nekako mi nije do borbe s njima".
"Izbjegavaju borbu, bojažljivi su i ne žele se zamjeriti jačima, zanimljivo." pomisli Hikaru te se napokon javi;
"Ispričavam se što prekidam raspravu, vjerujem da je vrijeme da me odvežete i počastite vinom. Nadam se da nije pretoplo." kaže Hikaru profinjeno.
Otmičari ga u čudu pogledaju te riđi priđe i unese se Hikaruu u lice; " Nekako si previše glasan za nekoga tko se ne može micati." kaže muškarac te udari Hikarua u lice.
" Smiri se, ne znači nam oštećen." smiri situaciju žena te pogleda Hikarua.
Hikaru ostane pribran te provokativno kaže; " Hrabar si, poštediti ću te zbog toga. Oslobodi mi samo jednu ruku, svezali ste me potpuno ne mogu ti ništa. Kada smo već ovdje možemo barem obarati ruke, da brže vrijeme prođe."
Drugi muškarac mu priđe i kako bi demonstrirao moć odveže mu jednu ruku. Druga ruka ostala je vezana za klin ili nešto slično. Hikaru nije imao šanse protiv teške ruke jakog muškarca.
"Hahaha jak si na riječima ali slab na djelu." ponosno poviče muškarac.
Hikaru mirno primi porugu te slobodnom rukom naslino potrga dio odjeće. Izraz čuda na licima otmičara bio je neprocjenjiv. Plemićka odjeća na koju je obukao "normalnu" ostavila je sve bez riječi.
Nastala je strka među otmičarima, čule su se riječi "ubijmo", "pustimo" i još neke koje se nisu razumjele u svoj toj galami koja je nastala.
"Smirite se, rekao sam već počastite me i otići ću mirno." kaže Hikaru zapovjednim tonom, postavljajući se kao gospodar.
"Ili da te ubijemo i riješimo se svega." odgovori riđi tip.
"Možete i to ali sumnjam da možete i zamisliti što će vam se dogoditi kada vas pronađu; a pronaći će vas brzo jer je ovo jedino mjesto na kojem bi se nalazili zar ne?" odgovori Hikaru mirno iako nije bio siguran da će mu blef proći.
"U pravu ste, oprostite nam." kaže žena te uz nekoliko riječi dogovora oslobodi Hikarua.
Svi su bili spremni izvaditi oružje iako ga vjerojatno ne bi bili sposobni iskoristiti.
Hikaru sjedne te mu se ostali pridruže. Našlo se nekog vina i nešto hrane te se stvori naoko ugodna atmosfera.
Nakon nekoliko sati otmičari su bili prilično veseli te zbijali šale, vino je bilo dovoljno jako da ih opusti.
Hikaru shvati kako su ti ljudi prilično očajni te zbog toga otimaju ljude i traže otkupnine od obitelji. Nekako mu je bilo žao tih ljudi.
Hikaru ustane, pozove na pjesmu te svi prijateljski formiraju krug i počnu pjevati. Nije dugo trebalo da Hikaru iskoristi priliku i izvadi mač iz korica jednog otmičara. Jaki muškarac je prvi osjetio hladnu oštricu. Žena i riđi muškarac su se stisnuli uz zid pečine, prestrašeni. Žena se ipak trgne te izvadi mač i stavi ga u "prijeteći" položaj.
Hikaru nije puno mario, odlučnim korakom priđe i jakim zamahom izbije mač iz ženinih ruku. Hikaru joj mač zapikne u trbušnu šupljinu te se uz krik žena nađe na podu.
"A sada da se mi pozabavimo." uz manijakalni smijeh kaže Hikaru te zareže riđeg po mišićima ruku.
Riđi zaplače, više od straha nego od boli te počne moliti za život.
"Ustani, pošteđen si..." umiri ga Hikaru te mu okrene leđa. Riđi ustane i zahvali.
"... života." dovrši Hikaru te mu želudac upozna sa hladnom oštricom.
"Umrijet će sporo." pomisli Hikaru te napusti umiruću trojku.

[Equilibrium]

Prošlo je podne kada je uspio pronaći izlaz. Nije poznavao ove šume, niti je bio siguran je li mu pametnije samome krenuti prema cesti ili čekati da ga pronađu. Donio je nijemu odluku odsutno koračajući prema sjeveru u nadi da će izbiti na cestu nešto ispred karavane i naići na jahače koje je Noburu vjerojatno poslao naprijed govoreći im kako će svejedno umrijeti. Hikaruu je već pozlilo pri pomisli na knežev optuživački pogled s kojim će se biti prisiljen suočiti nakon što se njegova uvrnuta priča na neki način gotovo obistinila. Možda će im jednostavno reći da je odlutao. Kako god bilo, svejedno će se morati opravdati ocu, što će biti kudikamo gore iskustvo od maloprijašnjeg.
On uzdahne. Nije uza se imao tok te je šetao okolo s mačem u ruci poput kakva desetogodišnjaka. Hikaru olabavi stisak te se začuje mekan zvuk kada je oružje palo u grm. Više ga nije trebao. Nije imao toliko zlu sreću da ga opet otmu istoga dana usred ničega, a ako Noburu bude u pravu dva puta u tako kratkom vremenu, to je svakako značilo da su se bogovi svojski trudili da ga ubiju. Protiv toga se nije mogao boriti. U slučaju da naiđe na razbojnike, mač mu nije od nikakve pomoći. Štoviše, praznoglave budale bi ga vjerojatno probušili strijelama čim bi ugledali odsjaj čelika.

[nemoze]

U daljini primjeti jahača, očito netko tko ga traži. Promatrao je figuru koja je prilazila i pomislio što će mu sve reći kada se vrati.
"Gospodaru, napokon smo vas pronašli jeste li dobro." kaže mladić silazeći s konja prije nego li se zaustavio.
"Sve je u redu, kakvo je stanje u kampu?" upita Hikaru
"Svi su zabrinuti, naređeno nam je da pročešljamo sve, nekoliko nas se uputilo u prošlo selo pretražiti kuće." odgovori mladić.
"Krenimo nazad, koliko smo udaljeni uopće?" upita Hkaru.
"Nešto više od sata gospodaru." kaže mladić te krenu.
Iako to nikada prije nije napravio, Hikaru upita mladića kako je završio u službi.

[Equilibrium]

On mu nakratko dobaci smeteni pogled, a zatim se zagleda pred sebe u daljinu kao da se boji ponovno okrenuti glavu u smjeru svog gospodara.
Hikaru se nasmije, "Ako vidiš neki drugi način da prikratimo vrijeme, samo reci."
"Ja... ne vidim gospodine.", odvrati vojnik i dalje zureći u istu točku.
"Onda govori sa mnom. I pusti te uzde, znam jahati."
Ovaj pocrveni i zamuca kao da će nešto reći, ali umjesto toga nemoćno spusti ruku na držak mača.
"Moj otac je trgovac, imućan trgovac. Starijeg brata uči sve što treba znati o poslu u kojem će ga naslijediti, a mene je poslao na obuku u gradsku stražu. Moja majka Kapetanova je sestra. Otac ih je doveo sa sobom prilikom jednog od putovanja."
Hikaru je znao Lauovu priču, bio je jedan od rijetkih očevih miljenika. Osim toga što se u društvu popeo najviše koliko mu je to njegovo skromno podrijetlo dopuštalo, mogao je nožem pogoditi muhu sa udaljenosti od deset stopa. I mogao je pljunuti u dalj više nego ijedna druga osoba koju je otac poznavao.

[nemoze]

Nastavili su razgovarati skroz do kampa u koji su došli i prije nego li su očekivali. Svi su pohitali prema njima kako bi saznali je li sve u redu s Hikaruom. Ubrzo su se uvjerili da je sve u redu te su nastavili s poslom.
Aina je zadnja prišla, vidno rastresena iako je to pokušavala sakriti te ga upitala što je dovraga radio. Nije se bojala normalno razgovarati s njime, štoviše ponekada su se njihovi razgovori činili prilično dalekim od onih kakvi su "dopušteni" njihovom staležu; možda su se baš zato tako dobro slagali.

[Equilibrium]

On se nasmiješi i uđe u šator. Unutra je gorjela jedna od onih mirisnih svijeća koje je Hikaru mrzio posebnim žarom. Pitao se kako su dospjele ovamo. Ainin nasilni upad spriječio ga je u daljnjem razmišljanju.
"Bila si ovamo?", upita on pokazujući na svijeću.
Mogao je pročitati u njenim očima koliko ga je željela udariti, "Jesam, a gdje si ti bio za to vrijeme?!"
"U nesvijesti."
Ona strese nemoćno glavom i pograbi prvi pehar s vinom koji joj je došao pod ruke.
"Lauovo omiljeno, neće vam se svidjeti."
Aina se okrene takvom žestinom da je pomislio kako će mu razbiti vrč o glavu. Umjesto toga, naglašenom kretnjom otpije par odmjerenih gutljaja njemu u inat, "Nisam došla razgovarati o vinu. Što se događa u toj tvojoj glavi?"
"Samo sam otišao malo prošetati. Zaboravio sam kako se lako izgubiti u ovim šumama."
Njeno lice poprimi izraz koji nije znao protumačiti, "Inače ovako loše lažeš ili si samo za mene smislio tako glup izgovor?"
Hikaru ubode nožem u tamu na ono mjesto na kojem je pretpostavio da se mora nalaziti posuda s voćem. Trenutak potom začuje prigušen zvuk kada je oštrica zagrizla u jabuku.
"Zapravo, nadao sam se to ispričati mome ocu. Mislite da će upaliti?"

[nemoze]

Aina se naljuti i poželi nešto reći ali ništa joj nije palo na pamet te uz neki zvuk napusti šator.
Uskoro su krenuli dalje, putem kroz šumu. Šuma je bila predivna, Hikaru je obožavao šume, nalazio je neki čar u njima. Nakon nekoliko sati, izašli su iz šumskog podneblja u dugačku ravnicu. Pogled se nije imao gdje zaustaviti, sama polja, tek tu i tamo poneka nastamba. Neka polja su bila još crna, netko ih je zapalio ne tako davno. Unatoč svoj toj monotoniji, Hikaru je jedva primijetio starca duge sijede brade kako bez previše brige prolazi pored karavane. Nije ga smetala ni činjenica da su ga svi odmjeravali s rukom na maču, samo čekajući krivi potez, možda čak pogled. Ipak, nešto u tom starcu je potaklo Hikaruovu znatiželju, jednostavno je imao poriv upitati starca nešto, ni sam nije znao što je to bilo.
"Stoj, ovdje ćemo prenoćiti." zapovijedi Hikaru.
"Imamo još dovoljno vremena prije mraka a i mogli bismo nastaviti do neke kuće." kaže Aina u čudu. Hikaru je bio poznat po tome što je dan htio iskoristiti u potpunosti kada bi putovali, koji puta bi nastavili i po noći na svojim putovanjima, koji puta ali ne i sada.
Pripreme su počele a Hikaru sjedne pored starca koji je u međuvremenu sjeo na oveći kamen, valjda jedini koji je mogao pronaći.
"Što ovako dobrog mornara navodi da zaustavi brod kako bi sjeo pored ovog starog hrasta?" počne starac slikovito i uz smiješak.
"Ovako stari hrast zaslužuje poštovanje, zaustavio bih i mora kada bih morao." brzo se snađe Hikaru.
Nakon podužeg razgovora starac kaže; " ispričat ću ti jednu priču, možda ti potaknem želju za avanturom..."

[Equilibrium]

Hikaru se ironično osmjehne. "Avanture? Avanture su za propale plemiće i zapadnjačke vitezove bezemljaše. Avanture su za najamne mačevaoce i plaćeničke družine, za vaše razbojnike koje skrivate po ovim selima. Ja sam nešto više od toga, osuđen sam biti nešto više."
"Možda govorimo o drukčijim vrstama avanture gosparu."
On mu pokloni jedan nepovjerljiv pogled, "Život i obveze visokog plemstva nisu nešto što bi ti mogao shvatiti."
"Osim ako i sam nekoć nisam bio jedan od vas", odvrati mu starac namjerno pretjerano šaljivim tonom.
Hikaru prasne u smijeh, "Sumnjam da itko od Chizuna izgara od želje da umre bolnom i sporom smrću."
Ovaj ga samo poprati jednim plitkim "Eh".