A.B. Šimić Ljubav, Hercegovina - usporedni esej

[Ajax]

Usporedni esej ( Ljubav i Hercegovina)

Antun Branko Šimić hrvatski je pjesnik ekspresionizma te je ujedno jedan od najvažnijih pisaca hrvatskog ekspresionizma uopće. Napisao je prvu zbirku ekspresionističkih pjesama slobodnog stiha pod nazivom „Preobraženja“. U ovom eseju uspoređivat će se dvije Šimićeve pjesme iz navedene zbirke, a to su „Ljubav“ i „Hercegovina“.
Iako su proučavane pjesme tematski potpuno različite, u njima se mogu pronaći i zajedničke karakteristike koje vrijede i za ostale Šimićeve pjesme iz navedene zbirke. Samim pogledom na pjesme može se uočiti sličnost pjesama glede neobične grafičke kompozicije, nejednakosti duljine stihova, kratkoće pjesama te nepostojanost interpunkcije. Bez obzira što lirski subjekt ne koristi interpunkciju, pjesme su lako čitljive, a svaki stih je jedna misao. Pjesma ljubav iskazuje ekspresiju lirskog subjekta odnosno intimni trenutak u kojem želi fizički, erotski dodir s voljenom ženom. Osjeća se intimna atmosfera gdje se pjesnik prepušta i okreće duhu, a za sobom ostavlja sve zemaljsko tj svu realnost, što potvrđuje prvi stih: „Zgasnuli smo žutu lampu“. U navedenom stihu, može se prepoznati i simbolika žute boje koja u Šimića predstavlja toplinu, tjelesnost, seksualnost, ekscentričnost,ovozemaljsko. Tema ljubavi za njega je istovremeno i duhovna i tjelesna gdje trijumf tijela i žudnje prelazi u duhovni, tajanstveni oblik. U pjesmi „Hercegovina“, također iznosi svoju ekspresiju, dakle unutarnje stanje i svoje viđenje svijeta u kojem prikazuje zavičajni pejzaž koji nije vrlo izrazit tj. Naslov ne komunicira s ostatkom pjesme. Iza pejzažnih motiva brda,kuća,stabala,neba,zvijezda,cesta i dolina, krije se njegovo unutarnje stanje, a to je stanje osamljenosti koje je tipično za ekspresionizam. U pjesmi „Ljubav“ koristi sljedeće motive: lampa, plašt, tijelo,oblaci i stabla, bijela teška krila, noge,ruke,kosa,noć,more. Mogu se zamijetiti motivi tijela koje koristi kako bi iskazao oduševljenost ljepotom žene kojoj je ponizan: „Moje tijelo ispruženo je podno tvojih nogu.“, te kako čezne za njom: „Moje ruke savijaju se žude mole“. Fasciniran je kosom svoje drage koju uspoređuje sa morem koje je duboko, tajanstveno i mistično. Mističnost, plavetnilo i tamu susreće se i u „Hercegovini“ : „Iz plave tame stabla strše“ . u ovom slučaju prepoznaje se i element onomatopeje „strše“ koji djeluje zastrašujuće i uznemirujuće.
Iz svega navedenoga, može se zaključiti da je Šimićeva poezija nije impersonalna ili slikovna, već pojmovna(refleksivna) što znači da slika vanjskog svijeta u svijesti, daje toj slici drugo značenje. Lirski subjekt ima škrt izraz te koristi malo riječi, ali je zato svaki stih jasno određena slika. U obje pjesme, odbačena je deskripcija što znači da nema opisivanja već u pjesmama prevladava naracija odnosno pripovijedanje. Pripovijedanjem, rečeničnim nizovima bez interpunkcija, slobodnim stihom te kontrastom i simbolikom boja uranja u sadržaj svijesti i na taj način ostvaruje dojam napetosti te postiže ekspresionistički krik. Šimićeva poezija je individualna, ne govori o društvenim temama, temelj njegove poezije je prodrijeti do čovjeka i biti svijeta.

[Streberica]

Usporedni esej ( Ljubav i Hercegovina)

Antun Branko Šimić hrvatski je pjesnik ekspresionizma te je ujedno jedan od najvažnijih pisaca hrvatskog ekspresionizma uopće. Napisao je prvu zbirku Njegovo jedino za života objavljeno djelo je prva hrvatska zbirka ekspresionističkih pjesama slobodnog stiha pod nazivom „Preobraženja“. U ovom eseju uspoređivat će se dvije Šimićeve pjesme iz navedene zbirke, a to su „Ljubav“ i „Hercegovina“.
Iako su proučavane pjesme tematski potpuno različite, u njima se mogu pronaći i zajedničke karakteristike koje vrijede i za ostale Šimićeve pjesme iz navedene zbirke. Samim pogledom na pjesme može se uočiti sličnost pjesama glede neobične grafičke kompozicije, nejednakosti duljine stihova, kratkoće pjesama te nepostojanost interpunkcije. Bez obzira što lirski subjekt ne koristi interpunkciju, pjesme su lako čitljive, a svaki stih je jedna misao. Pjesma "Ljubav" [može se pisati sa i bez navodnika, ali kad jedno odaberete, držite se toga u cijelom eseju] iskazuje ekspresiju lirskog subjekta odnosno intimni trenutak u kojem želi fizički, erotski dodir s voljenom ženom. Osjeća se intimna atmosfera gdje se pjesnik prepušta i okreće duhu, a za sobom ostavlja sve zemaljsko tj svu realnost, što potvrđuje prvi stih: „Zgasnuli smo žutu lampu“. U navedenom stihu, može se prepoznati i simbolika žute boje koja u Šimića predstavlja toplinu, tjelesnost, seksualnost, ekscentričnost,ovozemaljsko. Tema ljubavi za njega je istovremeno i duhovna i tjelesna gdje trijumf tijela i žudnje prelazi u duhovni, tajanstveni oblik. U pjesmi „Hercegovina“, također iznosi svoju ekspresiju, dakle unutarnje stanje i svoje viđenje svijeta u kojem prikazuje zavičajni pejzaž koji nije vrlo izrazit tj. naslov ne komunicira s ostatkom pjesme [bolje: pa se stoga može reći da naslov ne komunicira s ostatkom pjesme]. Iza pejzažnih motiva brda, kuća, stabala, neba, zvijezda, cesta i dolina, krije se njegovo unutarnje stanje, a to je stanje osamljenosti koje je tipično za ekspresionizam. U pjesmi „Ljubav“ koristi sljedeće motive: lampa, plašt, tijelo, oblaci i stabla, bijela teška krila, noge, ruke, kosa, noć, more. Mogu se zamijetiti motivi tijela koje koristi kako bi iskazao oduševljenost ljepotom žene kojoj je ponizan: „Moje tijelo ispruženo je podno tvojih nogu.“, te kako čezne za njom: „Moje ruke savijaju se žude mole“. Fasciniran je kosom svoje drage koju uspoređuje sa morem koje je duboko, tajanstveno i mistično. Mističnost, plavetnilo i tamu susreće se i u „Hercegovini“ : „Iz plave tame stabla strše“ . u ovom slučaju prepoznaje se i element onomatopeje „strše“ koji djeluje zastrašujuće i uznemirujuće.
Iz svega navedenoga, može se zaključiti da je Šimićeva poezija nije impersonalna ili slikovna, već pojmovna (refleksivna) što znači da slika vanjskog svijeta u svijesti, daje toj slici drugo značenje. Lirski subjekt ima škrt izraz te koristi malo riječi, ali je zato svaki stih jasno određena slika. U obje pjesme, odbačena je deskripcija što znači da nema opisivanja već u pjesmama prevladava naracija odnosno pripovijedanje. Pripovijedanjem, rečeničnim nizovima bez interpunkcija, slobodnim stihom te kontrastom i simbolikom boja uranja u sadržaj svijesti i na taj način ostvaruje dojam napetosti te postiže ekspresionistički krik. Šimićeva poezija je individualna, ne govori o društvenim temama, temelj njegove poezije je prodrijeti do čovjeka i biti svijeta.

Malo se previše vidi da je puno ideja izravno podizano iz literature (esej je "prestručan"). Dobro je služiti se literaturom pri prvim pokušajima, ali imajte na umu da ju na ispitu nećete imati i da nije potrebno a ni pametno naučiti previše stručne terminologije ako ju ne razumijete.