O Kafki pročitajte ovdje.U romanu Proces češkog pisca njemačkog književnog izražaja Franca Kafke, protiv Jozefa K., običnog bankarskog službenika, pokrenut je sudski proces od strane nevidljivog suda, bezimene sudske mašinerije isprogramirane do krajnjih tančina. Sam Jozef K. zatečen je u rano jutro, u krevetu u svojoj sobi, zbunjen i bijesan na takvo ponašanje ljudi koji su ga „uhapsili“, a on ne zna „ko su, o čemu govore, niti kojoj vlasti pripadaju“.
Jozef K. ne zna što točno stoji u toj „samozvanoj„ optužnici koja je realno apsolutno nedokaziva, ali je činjenički jasno da je on kriv. Ako ćuti, priznao je krivicu, ako se brani, on ju je pravno i dokazao.
Na samom početku romana može se primijetiti o kakvoj je mašineriji riječ, sa kim Jozef K. ima posla i kao da se već od samog početka naslućuje da će sve što uradi biti samo novi koraci njegove sopstvene propasti, još dublje iskopana njegova sopstvena raka. Sve što radi Jozef K. jeste potraga za nevidljivim demonima koji ga gone iz njemu nepoznatih razloga, neprekidno preispitivanje po njemu sasvim ispravnih sopstvenih odluka, „gubljenje u lavirintu stepeništa, zagušljivih tavana i mračnih hodnika“.
U romanu se otkriva priroda sudske organizacije, u razgovorima sa advokatom, Leni, trgovcem Blokom, soboslikarem Titorelijem..., saznaje se koliko su nedostupna i zapečaćena vrata zakona, koliko su ona teško zabravljena za one koji žele prodrijeti unutra. Dok Jozef K. traži sobu za saslušanje, stiče se utisak kao da ta soba i ne postoji u realnom svijetu, već samo za one koji je traže, nju vide samo oni „čija krivica privuče zakon“. Kao što u Geteovom „Faustu“ i drugim romanima koji obrađuju temu trgovine s đavolom, Mefista vidi samo onaj koji je dušu svoju predao kandžama njegovim, tako i sobu za saslušanje vidi samo onaj na čijim se leđima i ramenima nalaze kandže zakona. Zakon je nevidljiv dok ga ne dodirnemo, Mefisto je nevidljiv dok ga ne pozovemo. Kao da je riječ o nekim pararalnim svjetovima - svijetu običnih ljudi sa logičnim uzročno-posljedičnim vezama i jednom drugom - nelogičnom svijetu sa sjenkama nad glavama običnih ljudi. Suština je nedokučiva, kud god se Jozef K. okrenuo, koga god je pogledao ili sa kim god da je razgovarao, od običnog građanina, preko stražara do advokata i nadriadvokata, viših i nižih činovnika, nad svima je bila nagnuta ta nevidljiva sjenka, koja u svakom trenutku može bilo koga od njih, sasvim slučajno izabranog, progutati, tj. primiti u sebe, izbrisati pravno ili biološki sa lica zemlje, a ona ista sve je jača od novih sudskih slučajeva, novi procesi njena su hrana - ona živi od žrtava „pravne“ države. Odbrana je nemoguća u istoj mjeri koliko je i moguća, K.-ov proces stoji dobro isto toliko koliko istovremeno i stoji loše.
