Ovdje su priloženi odlomci iz djela Otac Goriot koje je u 19.stoljeću napisao francuski realist Honore de Balzac.Pisac je poznat po svojoj kritičnosti, tj. načinu na koji kritizira društvene probleme , upozorava na njih i nudi rješenja , te po objektivnosti kojom pokazuje svijet onakav kakav zaista jest u doba Francuske revolucije. Balzac u romanu Otac Goriot također analizira francusko društvo 19.stoljeća u Parizu ispreplećući tri fabularne linije : zatvorenik Vautrin i njegovi poslovi, Rastignac i njegov uspon u surovom pariškom društvu, te otac Goriot i njegovo propadanje u istom tom okrutnom društvu.U ovom odlomku se spominju dvije fabularne linije: Rastignac i njegov uspon u društvo te propadanje oca Goriota.
Eugene de Rastignac je siromašan student prava, koji pokušava ući u visoko pariško društvo putem svojih rodbinskih veza i ugledne ljubavnice. Smatra da je to jedini način da si osigura uspjeh u svom životu.Eugenu su pravila u visokom pariškom društvu bila nešto strano, te je bio primoran učiti na svojim pogreškama i na brzinu naučiti surovost takvoga života. Pariz nema milosti prema slabima i nemoćnima. Potrebno je okorjelo srce koje ne pokazuje emocije i sebična, nemilosrdna narav da bi čovjek postigao ikakav uspjeh. Rastignac je odlučio pod svaku cijenu ući u visoko društvo i odlučio se držati toga puta. Odsjedajući u pansionu u kojem upoznaje staroga tvorničara rezanaca, zvanoga otac Goriot, koji je podario sve što je imao svojim kćerima, njih se dvoje ubrzo sprijatelje. Rastignac otkriva da je Goriot zapravo otac njegove buduće ljubavnice.Otac Goriot je imao dvije kćeri: Delphine i Anastasie. Delphine je bila udana za baruna de Nucigena dok je Anastasie bila udana za grofa de Restauda. To je bilo obostrano korisno poznanstvo. S jedne strane, Eugen je saznao razne korisne detalje o Delphine, a s druge je strane Goriot mogao slušati do mile volje o svojim kćerima, a ništa na svijetu ga nije više usrećivalo. Ostajao je opčinjen dok mu je Rastignac opisivao kakve su haljine nosile, također je opisivao i njihovu sreću i držanje dok su pohodile razne balove i priredbe. Iako su Delphine i Anastasie bile udane za bogate muževe , njihov otac umire siromašan i napušten. Kćeri mu se nisu udostojile pojaviti na sprovodu niti platiti za njega, kao što vidimo u citatu: "Ipak,kad je lijes unesen u mrtvačka kola, pojave se dvije kočije s grbovima, ali prazne, kočija grofa de Restauda i kočija baruna de Nucigena, i krenu za sprovodom." Rastignac cijeli sprovod organizira i plača sam. Goriot je živio za svoje kćeri, one su bile njegov cijeli život. Dao im je sve što je mogao i imao , a za uzvrat je tražio samo njihovu ljubav. U konačnici je i svoj život dao za njih, no za uzvrat ne dobiva ništa osim dvije prazne kočije da ga otprate na grob. S Goriotom umire i zadnji tračak Eugenove mladenačke nevinosti. "Mladić svrne pogled na grob i sahrani u njemu svoju posljednju mladenačku suzu, tu suzu što je istrgoše svete emocije čista srca, jednu od onih što sa zemlje na koju padnu odskoče do neba." Ali sva ova nepravda je očvrsnula Rastignaca u svom nastojanju. Odlučniji nego ikada, prilazi nakon sprovoda uzvisini s koje se vidi cijeli Pariz i učvršćuje svoju odluku ovim riječima: "A sada je red na nama dvoma!"
Nikada se ne zapitamo do kojih smo granica spremni ići za tako zvani uspjeh u životu ?Je li naša sreća uvjetovana samo našim financijskim stanjem, društvenim položajem ili je za sreću potrebno nešto sasvim drugačije? Rastignac je možda bio profil osobe u tom vremenu koja će uspjeti ostvariti svoje želje i ambicije,ali pitanje je samo po koju cijenu! Zaista samo sposobni puno toga učiniti da pronađemo svoju sreću u svijetu, no ljudi često zaboravljaju jednu stvar. Sreća se ne pronalazi na ulici ili u visokom društvu , ona je ono što osjećamo iznutra. Stvarno nam za nju nije potrebno ništa izvanredno . Nešto sasvim jednostavno kao što su obitelj, prijatelji, zanimljiva knjiga ili jednostavno sunčan dan. Zbilja nam ništa više nije potrebno.
